''Uspomene... postoje da nas sećaju na trenutke''

Svaka uspomena postoji da bi me setila na tebe i onda kada budem htela da te zaboravim znam da mi one to nece dozvoliti...

17.08.2017.

Tihi rastanak

Te cudne noci, kada sam te ljubila poslednji put, znala sam sve, i ti si znao da je ovo kraj jedne tuzne price. Zato si me ljubio kao nikada do sada. U tvojim ocima vidjela sam pozudu, na tvojim usnama osjetila sam vatru, a tvoje rijeci su bile slatke i njezne. Sve je ukazivalo da je to nas rastanak. Sudbina nas je spojila te noci, ipak postoji nesto sto nas veze. Te noci sam bila tvoja, svakim dijelom moga bica, i ti si bio moj. Ta noc je bila drugacija od ostalih, bila je drugacija od svih dana i noci provedenih zajedno do sada. Zato sto smo te noci oboje shvatili da je ovo kraj jedne price, a pocetak neke druge za svakog po na osob, ali nikada zajedno. Bili smo srecni, tvoja ruka je vodila moju, i nisam pitala kuda, da si krenuo na kraj svijeta isla bih za tobom, da si te noci reko bilo sta, sve bih ostavila, pobjegla bih sa tobom na kraj svijeta, ne bih razmisljala. Ali nisi, ti si ostao odan svojim principima, i ako se u tebi vodila borba, ipak si ostao istrajan. U sjecanju mi ostaju samo tvoje blistave oci, moj osmijeh, i vedra ljetna noc. Znam da sam se samo te noci iskreno smijala, znam da sam samo tada bila srecna. Kako smo samo krali poglede prolaznika, zavidnih na nasu ljubav, ali niko od njih nije znao da je to poslednja noc, da je to rastanak. Koliko smo ih do sada imali, koliko smo se puta rastajali, svih ovih godina? Rastajali smo se u suzama, u bolu, sa pregrst rijeci na usnama koje nismo smjeli izgovoriti. I posle svakog bolnog rastanka, uslijedio bi sastanak pomirenja. Ali ovoga puta je drugacije, ovoga puta smo se rastali svjesno, bez svadje, suza, i ljutnje, ovoga puta smo otisli, jer smo prihvatili to da nas sada zivot razdvaja. Nisi kriv ti, nisam ni ja kriva, sada je umjesena mnogo veca sila, sada nas zivot odvodi na dvije strane. Ovoga puta mi nemamo pravo glasa ni mogucnost izbora. Ovo je kazna za sve nase rastanke koje smo sami stvarali, kazna za nas jer nismo znali iskoristiti priliku koju smo imali. Sada se rastajemo, jer tako neko drugi upravlja, a ovaj rastanak je gori nego i jedan ranije. Imali smo bezbroj prilika za srecu, ali mi ih nismo uzeli, mi smo igrali neke igrice ponosa, i izgubili sve sanse. Izgubili smo... ove noci smo izgubili i ponos i ljubav, a najgore od svega izgubili smo nas. U toj noci smo rekli sve, nasi pogledi su se odali, pricali smo, rijeci nisu mogle da se zaustave, trebalo je da cekamo poslednju noc da bi izrekli te dvije carobne rijeci. Da bi priznali koliko se volimo. Dragi moj, na ovom ispitu smo pali oboje. Mi smo danas dva velika gubitnika, sa velikim uspjesima u zivotu, i izgubljenom ljubavlju. Nesto najvaznije u zivotu, mi smo pustili. Da smo imali pameti koliko i ponosa, danas bi vjerovatno bili najsrecniji ljudi na svijetu, ali uzalud. Zivot nas odvodi na dva razlicita kraja svijeta, i sve to radimo za neku bolju buducnost, bolje sutra. A ne mislimo kako bi izgldalo nase danas da smo ostali onde gdje smo poceli. Ovo je kraj nase price, konacan kraj, nema vise nista sto bi nas vezivalo. Ako se nekada sretnemo u ovom ukletom gradu, vjerovatno da cemo biti suvise stari ili previse ponosni da bi otvarali neke stare romane. Slusajuci druge, mi smo izgubili sve. Sutra kada se probudim, ti neces biti u mojoj blizini, necu moci da te nazovem kada mi bude tesko.. Ti sutra kada otvoris oci, neces moci da predjes par ulica da bi me vidio, neces moci da me zagrlis kada to pozelis. Sada nam ostaje samo da vjerujemo da sudbina imala neke planove za nas. Rastali smo se poljupcima, rastali smo se bez zbogom, jer to je teska rijec. Znam da nam ona nije potrebna, i znam da cemo se sresti, opet, jednom, nekada. U to sam sigurna, pa makar se sreli kao stranci, to ce biti susret dva stranca sa pregrst uspomena u dzepovima starog kaputa.

Razdvojeni na dvije strane, udaljeni miljama, nase sudbine su zajedno, cekaju dan kada ce se spojiti u cjelinu.
Razdvojeni na dvije strane, udaljeni miljama, nase sudbine su zajedno, cekaju dan kada ce se spojiti u cjelinu.


29.06.2016.

ღ Tako blizu, tako daleko.. ღ

Dugo nisam pisala, dugo nikome nisam otvorila dušu. Sada uzimam da pišem i shvatam, da se toliko stvari izdešavalo, toliko toga se promjenilo, ali i dalje kao da ništa nije bilo, mi stojimo na istom mjestu, nismo se pomakli ni koraka, od onoga dana kada smo se rastali. Ne pišem, ne zato što nemam šta da napišem, nego zato što tek kada sve stavim na papir shvatam da mi se život vrti u krug. Stalno nekuda idem, stalno se nešto dešava, ali me sve to opet vrati na početak. I onda napravim rezime svega, i shvatim ,da se nisam pomakla nikuda. Opet smo isti stranci, opet smo neznanci sa prošlošću. I ove godine je stiglo ljeto, i ono miriše na tebe, ali tebe i dalje nema tu. Nisi mi blizu, ne mogu da te zagrlim, da upijem tvoj miris, da se izgubim u tvom zagraljaju.. Sve je to san iz koga se budim svake noći, divan san, koji me ubija godinama, i još gora realnost u koju se vraćam svaki put kada se probudim. Niko nije kriv za naš neuspijeh, niko nije kriv što smo se rastali, nema opravdanja. Nismo mogli zajedno, to je pravi odgovor za sve, ako ne uzmemo u obzir to, da mi još gore možemo kada smo razdvbojeni. Mi se uvijek vraćamo jedno drugom. Iz svake neuspijele ljubavi, svakog propalog pokušaja sa nekim drugim, mi se opet vraćamo jedno drugom. Godinama mi ne pronalazimo rješenje jedno za drugo, godinama se vrtimo u krug. Previše dugo, ali i suviše kratko da shvatimo da smo mi jedno, da ti ne postojiš bez mene, da sam ja ništa bez tebe. Mi smo kao dvije polovice, koje čine jednu cjelinu, kada su razdvojene ne prestavljaju ništa. Šta je čovjek bez pola srca, pola duše.. to je polovičan čovjek, on nikome ne treba. Ali kada se dvije polovine ujedine, one čine cijelo koje ima besprekornu moć. Zašto sebi stvaramo patnju i bol, zašto se mučimo, kada znamo da život nema smisla kada nismo zajedno. Prokleti ponos, pravi od nas strance. Isti karakteri ne mogu zajedno, a još teže kada su razdvojeni. Hoćemo li dozvoliti da nas ponos razdvoji, da patimo potajno, svako za sebe? Ponos je razdvojio hiljade ljudi, uništio bezbroj ljubavi, i sve to zato što niko neće da učini prvi korak iz glupog ponosa. A mnogi su se voljeli, mnogi su bili stvoreni jedno za drugo, a nisu opstali. Baš kao ti i ja, dišemo jednom dušom u dva tijela. Mi smo predodredjeni jedno za drugo, to se pokazalo na bezbroj načina, i bezbroj puta, ali i dalje nismo zajedno. Ko zna koliko ljudi dijeli našu sudbinu, koliko njih se voli ali iz nekih glupih razloga nisu zajedno. Život je kratak, brzo prolazi da bih ga provodili u čežnji za nečim. Ali najgore od svega je to što smo mi svjesni svega, a opet ništa ne činimo, opt stojimo i čekamo bolje sutra, i vjerujemo u snove. Vrijeme prolazi, svaki dan koji prođe, nikada više se neće vratiti, i zato svaki put kada ustanete potruditi se da budete u naručiju nekog koga volite. Nikada ne znate da li je to vaše poslednje jutro ili će ih biti još hiljade. Borite se za svoju ljubav, jer ona će da vas vodi kroz život. Ne dozvolite da ostarite čeznući za nečim, što ste mogli imati a niste.

On je bio njeno prokletstvo, išla je ka njemu i onda kada je mislila da se udaljava! Uvijek se vraćamo tamo gdje nam je ostalo srce, jednom, davno..
On je bio njeno prokletstvo, išla je ka njemu i onda kada je mislila da se udaljava! Uvijek se vraćamo tamo gdje nam je ostalo srce, jednom, davno..


02.02.2016.

Januar, mjesec uspomena..

Prosao je jos jedan Januar u nizu, kao i svih godina izgubio se negdje u magli uspomena i sjecanja. I ove godine sam ga ispratila sama, kao sto uvijek biva na kraju. Poslednji dan Januara, odlazi tako necujno, neprimjetno, odnosi sve sa sobom, sve sto se desilo, pa cak i ono sto nije, a trebalo je. I ove godine taj dan mu sluzi da se vratim u proslost, da sagledam sve sto se desilo u godini koja je iza mene. Ljudima je malo potrebno da vrate uspomene, dovoljna je miris parfema, pogled, ili jedna izgovorena rječ. A mene, svaki Januar vrati tamo negdje daleko, gdje sam nekada davno ostavila dio sebe, zauvijek. Uvijek sam vjerovala da taj Januar prosto ima neku carobnu moc, ima tu snagu da ozivi nesto staro duboko zakopano u nama. I ove godine je otvorio stare rane, otkljucao neke zaboravljene price i suze kao vjerne pratioce. Vratila sam se tamo gdje sam ostavila moje srce, na mjesto gdje sam bila srecna, u zagrljaj covjeka koga sam voljela. Srce ne zaboravlja, bol uvijek ostaje ista, i ako potisnuta, ona je godinama bila tu. Prosla godina je bila ispunjenje mojih zelja, ostvarenje mojih ciljeva, i sve o cemu sam sanjala imala sam bar na tren. Ne zalim, sve bih ponovila, zadnji mjeseci prosle godine su bili posebni. Iskusila sam nezaboravne treutke. Predhodnih godina nisam mogla ni zamisliti da cu opet posle svega uspijeti sa tim covjekom, da cu opet biti srecna. Zeljela sam samo jedan trenutak sa njim, samo da ga jos jednom zagrlim, a sudbina mi je velikodusno dala mnogo vise. Bilo je divnih trenutaka, bilo je prlijepih uspomena koje ce ostati kao pecat za proteklu godinu. Sve lijepe stvari su kratkotrajne, uvijek sam bila svjesna toga. Znala sam da necemo ostati zauvijek, isti karakteri, ista narav, prosto nije moguce ocekivati da ce takvi ljudi uspijeti. Ali mi smo prevazisli sva ocekivanja, posle dvije godine mi smo nastavili tamo gdje smo one noci stali, kao da je vrijeme stalo. Nikada nisam vidjela dvoje ljudi da tako slice jedno drugom, a da se ipak tako malo razumiju. Mi smo apsolutno isti, mozda je nas najveci problem zapravo u tome. Suprotnosti se privlace, a kod nas nije postojala ni najmanja suprotnost, a ipak smo izdrzali duze od predvidjenog. Mozda je i horoskopski znak tu umjesao prste jer dvije Skorpije nikada ne mogu opstati zajedno i ako ih povezuje neprocjenjiva privlacnost. Ali cemu kriviti druge ljude, horoskop ili vrijeme, problem je iskljucivo u nama. Niko ne moze donositi odluke umjesto nas, sve sto smo uradili, i sve u cemu smo grjesili je zapravo djelo nas. Ljudi vjeruju da je Nova Godina, vrijeme za noci pocetak, ali sta se to moze promjeniti preko noci? Stare navike, stare uspomene sve to covjek nosi sa sobom. Kazu da ako sa nekim udjes u Novu Godinu, sa njim ces biti cjele godine, ja sam u ovo godinu usla sa covjekom koga volim, ali evo danas sam opet sama. Nista ne mora da znaci, i svakog trena sve se moze promjeniti. Tako sam ja opet ostala sama sada sa jos vecom gomilom uspomena, i jos dubljom ranom na srcu. On ce biti srecan jednoga dana, ostvarice se na svim poljima. Vec ga vidim kako vodi svoju djevojcicu za ruku, nasmijam i srecan. Ali jedno znam, nece me zaboraviti, postojace bar jedan dan u godini kada ce se sjetiti svega. Samo on nikada nece pokazati svoju bol. A jednom kada se sretnemo, vratice ti se uspomene ali neces me pogledati, skrenuces pogled,ti nikada neces nanijeti bol svojoj porodici. Ja cu prihvatiti onoga sa kim imam sigurnu buducnost, onog ko mene voli i ko ce se brinuti o meni. A ja cu uvijek voljeti i cekati tebe. Nista nije predugo, ako se ceka prava stvar.

''Jedna zimska noc dovoljna je da vrati bolne uspomene, i da nam pokaze da nista nije gotovo, dokle god vjerujes.''
''Jedna zimska noc dovoljna je da vrati bolne uspomene, i da nam pokaze da nista nije gotovo, dokle god vjerujes.''


24.12.2015.

Osudice me javno, zalice me tajno, oprostiti kasno!

Ne znam ni kako, ni zasto, ni zbog cega si takav? Ne znam, i bojim se da mislim o tome. Nikada nisi isti, od tobe se uvijek moze ocekivati sve. Nekada vjerujem da ce mozda biti drugacije, ali realnost me uvijek sprijeci. Zasto se povlacis, bjezis odw mene, cemu tolika hladnoca odjednom? Ne znam cega se bojis, sta te tjera na takve postupke. Lose glumis sve ovo, tvoje srce nije kamen, ma koliki god ti to zelio. Skrivas se i bjezis, a ne znas da izlaza nema dok se ne suocis sa svojim osjecanjima. Uzalud razgovaram sama sa sobom, odgovor na svako moje pitanje samo ti znas. Svaki put kada sam sa tobom dobijem neku snagu, energiju i cijeli svjet je moj, bas tada pomislim kako je zivot lijep, kako je sve moguce. Onda mastam, nadam se, cekam.. I na kraju opet bude isto, probudim se sama, bolno vracena u stvarnost. Ti si prosto nepredvidiv, drugaciji a opet nekako poseban. A ja, ja sam jedna naivna zena, koja vjeruje u svaku tvoju laz, koja trazi opravdanje za svaki tvoj postupak i oprasta svaku tvoju obmanu. Bezuspijesno zelim buducnost sa tobom, kada znam da je nema, ne postoji. Nekada prosto mislim da bi bilo bolje da se nikada nismo ni upoznali, da sam te zeljela iz daleka, a nikada istinski probala. Tako bih sprijecila sebe da patim, a tebe da lazes. Zauvijek cu ostati uskracena tvojih usana, tvoga pogleda, tebe.. zauvijek cu te cekati a ti neces doci.

02.10.2015.

''Oplakujemo nešto, što nikada i nije bilo naše''

Pitam se kako je moguće da se neki ljudi vraćaju samo onda kada ih izbrišemo iz života? Kada vide da vam više nije stalo do njih, da ste svoju sreću našli negdje drugo, oni se pojave i sruše sve što ste izgradili, godinama bez njih. Jednostavno to uvijek bude tako. A vi ako niste dovoljno istrajni i snažni da ostanete pri svojoj odluci, pašćete. Opet će vas imati taj isti muškarac koga ste toliko čekali, a on je došao kada je on to htio, i otići će opet kada vidi da pripadete samo njemu. On zna da se sa vama može igrati, isto tako zna da tu igračku može mjenjati za svaku novu, atraktivniju, a ona stara igračka će ga čekati sama, odbačena da dođe da se poigra sa njom kada mu druge dosade. Samo postoji problem u tome što vi pristajete na sve bez razmišljanja, i sami birate ulogu igračke. Sami pišete scenario svoga života, možete i vi izabrati ulogu igrača a ne igračke, sve je na vama. Ako malo bolje razmislite, shvatićete da život nije igra, i da sve igračke jednoga dana završe na starom otpadu.

Ljubila sam te kao prvog dana i ako su prošle godine, ljubila sam te kao da sam znala da je zadnji put..
Ljubila sam te kao prvog dana i ako su prošle godine, ljubila sam te kao da sam znala da je zadnji put..


05.09.2015.

''Dođi da ostarima zajedno''

I još jedan dan je prošao, a ja ne znam ni danas kao ni juče gdje si ti. Da li će sutra biti bolje? Ne znam, ali se nadam, vjerujem da ćemo se spojiti nekada, negdje... Gledam druge ljude, naše prijatelje kako su srećni, ispunjeni. Pored mene prolaze dvoje staraca, pomažu jedno drugom da bi se održali na čvrstom tlu, i baš tada se zapitam sa kim ću dočekati starost, hoćeš li to biti ti ili neko drugi? Ja bih te držala za ruku i onda kada ne budeš snažan, kada budemo suviše stari. Zbog tebe sam spremna na sve, čekala bih te s kraja svijeta da se vratiš, zbog tebe bih sve ponijela i izdržala. Samo želim da mi svaki dan počinje u tvom naručiju, da me tvoje ruke grle najjače, ništa više ne tražim. Ja sam odavno naučila da drugačije ne može, živim od uspomena i maštam da će jednom biti bolje. Znam samo da nikoga neću voljeti tako, nikada više. Ne mogu biti sa drugim, pokušati sa nekim iznova kada u svakom vidim tebe. U svakom muškarcu tražim nešto tvoje, pogled, osmijeh, neki zalutali pokret, bilo šta, samo da me sjeti na tebe. I onda ispočetka svakog upoređujem sa tobom. Kako da predam tijelo nekom drugom, kada srce ostaje zarobljeno između prošlosti i sadašnjosti. Moje srce odavno pripada samo tebi. Tako nam je Bog pomješao karte. Ne čujem ništa od tebe, a opet te želim isto kao da si tu. Vjerujem da ti ni ne pomisliš na mene, ko zna u čijem zagrljaju si srećan. Ako ikada pročitaš moje tekstove shvatićeš kako je meni bilo, možda ćeš tada shvatiti sve ono što sada ne možeš. Uvijek će postojati jedno ime, jedan pogled i jedan grad, koji ce vraćati uspomene. A nadam se da će mi jednom vratiti i tebe da zajedno ostarimo.

''Od prvog momenta kada me je dodirnuo, sva sam treperila, zbog svakog njegovog pogleda su mi klecala koljena''
''Od prvog momenta kada me je dodirnuo, sva sam treperila, zbog svakog njegovog pogleda su mi klecala koljena''


13.07.2015.

☯ Ono što se mora dogoditi ne može se spriječiti ☯

Pitam se, koliko dugo će trebati da shvatim da je možda i bolje ovako. Nekada zajedno, sada sami svako na svoju stranu. Ti i ja danas dva stranca, a samo godinu dana ranije cijeli svijet je bio naš. Znaš, ponekad razmišljam kako bi moj život izgledao danas, da se ništa nije promjenilo? Bezuspješo pokušavam odgonetnuti, nešto što je prosto nerješivo. Bezbroj puta sam pokušala da pišem o našim trenucima neizmjerne sreće, htjela sam sve da stavim na papir, da ostane zauvijek nešto samo naše, ali vidiš nikada nisam uspijela da opišem te trenutke, nikada nisam imala dovoljno snage da iznesem na papir ono što čuvam duboko u sebi. Svaki pokušaj je bio previše bolan za mene, svaki put me više zaboli neka nova činjenica ili saznanje kojeg bi se prisjetila. Ja kao da bježim od toga, kao da potiskujem, bojim se da pišem, i ako bih voljela da mogu. Znam da će jednoga dana, uspomene početi da blijede, da se neću moći sjetiti svih sitnica godine će uraditi svoje. A ono što napišemo ostaće zauvijek, koliko god bili stari i zaboravni ono što smo napisali ostaće kao jedini dokaz našeg postojanja. Koliko se stvari promjenilo za samo jednu godinu, a šta tek da očekujemo da će biti za deset ili više godina? Možda ćemo zaboraviti datume koje danas pamtimo. A možda jednog januarskog jutra kada se probudimo i sasvim slučajno se prisjetimo da nas je nešto davno vezalo za taj 4 januar, ili jednog vrelog julskog dana dok budemo odmarali u hladu, shvatimo da smo tog istog 13 jula prije mnogo godina bili neizmjerno srećni. Možda će ti datumi za nas tada biti strani, ali vjerujem duboko da nikada nećemo zaboraviti tu godinu. Danas smo stranci, koji razmjene pogled, stranci koji se prisjete svega uz čašu vina i dobru staru muziku. Prošli smo mi dosta toga, za svaki dan u godini mogu reći da me nešto sjeća na tebe, ali postoji nekoliko datuma koji su predodređeni samo za tebe. Sada sve više vjerujem da je možda ovako i najbolje, da mi i nismo jedno za drugo, da se sve dešavalo sa nekim razlogom. Izgubila sam ja sve nade odavno, ne očekujem ništa. Ne mogu se predati nikome drugom u to sam sigurna, imala sam toliko prilika i boljih od tebe, ali problem je isključivo u meni. Godinu dana nisam nikoga poljubila, ti si bio poslednji čiji sam dah osjetila na svojim usnama, posle tebe niko. Još uvijek sam obilježena tvojim usnama, još uvijek pripadam samo tebi. Ali ti to ne znaš, a vjerujem da ti i nije bitno, biću sama, za nešto više nisam u stanju, ako sudbina predodredi nekoga za mene znaću to. Kada se ta osoba pojavi, predaću se bez razmišljanja i predrasuda baš kao što sam to uradila sa tobom. A isto tako ako nikada ne dođe ja ću vjerovati da je tako bolje, dobro mi je i ovako. Ako mi nije suđeno da budem pored onog koga volim, najbolje da budem sama tako neću nekom drugom davati lažne nade i mučiti. Ljudski putevi su čudi, razdvajaju nas kada to najmanje očekujemo i isto tako spajaj i to sve na neki čudni, tajanstveni način za nas.

Sudbina je ista za čovjeka ako se povlači i ako se snažno bori. Čovjek koji nije napravio ništa umire, kao i onaj koji je napravio puno.
Sudbina je ista za čovjeka ako se povlači i ako se snažno bori. Čovjek koji nije napravio ništa umire, kao i onaj koji je napravio puno.


12.07.2015.

Životna tragedija je da ostarimo prerano i postanemo mudri prekasno..

Jul, došao je na krilima tuge, nečujno, tiho. Nismo ni osjetili a on je već bio tu. Donijeo je, neka davno pokopana sjećanja, neke skrivene uspomene. Skoro pa je i taj dan, dan kada sam bila srećna a isto toliko i tužna. Još uvijek se pitam, koje bi prevladalo, sreća ili tuga da sam te julske noći njemu rekla NE. Mozda bih danas bila srećna da sam te noći otišla plačući. Ili ipak ne bih, da sam tada otišla možda bih danas žalila što sam propustila jedinu šansu. Bog samo zna istinu. Te noći sam bila srećna, a narednih godina su suze bile jedino što me sjećalo na nas. Ko bi rekao da će se godinama unazad toliko stvari promjeniti, kao da je bilo u nekom drugom životu. Promjenilo se sve, i mi i oni. Niko više nije bio isti. A ja sam se ipak, negdje potajno nadala da će sve biti kao ranije, ali nije ni blizu. Njega sada nema, ne prolazi našim ulicama, otišao je negdje daleko, ko zna gdje. Ja danas prolazim, našom čaršijom sama, gledam pravo ispred sebe, jer znam da nema svrhe da se osvrćem i gledam naokolo neću ga vidjeti. Nema više onih ljudi, a nema ni nas. Ni ja nisma ona stara, nista me više ne uzbuđuje, ništa me ne čini srećnom. Nemam više one energije, onog elana i volje, sve mi je monotono i beznačajno. A samo kada se sjetim, znale smo šetati tako satima, uređivale smo se samo da bih privukle njhove poglede. A oni, onako snažni i moćni u našim očima, gledali su za nama, okretali se i krali ushićene poglede. Kako smo samo znale biti srećne zato što nam je odabrani momak posvetio jedan zavodljiv pogled. Znale su te naše večernje šetnje da se prodube kasno u noć, onda bih nas majke dozivale u kuću. Nije lijepo da mlade djevojke hodaju same kasno u noć ulicama grada. Ali sjećam se da smo odlazile kući vesele sa osmjehom na licu, jer smo znale da ćemo se sutra opet vidjeti, isti oni, iste mi. Tako je to išlo u nedogled, šetnje, ašikovanja. Znale smo se od ranog jutra uređivati za te večernje šetnje pored rijeke. A rijeka brza i bistra blistala je u noći kao dragulj, u njoj su se ogledale siluete zaljubljenih parova koji su se skrivali od pogleda drugih. Tu su se jednog juskog dana nazirale naše sjenke, moja i tvoja priljubljene jedna uz drugu. Bili smo mladi, koliko smo samo bili smiješni u toj našoj neiskvarenoj naivnosti. A voljela sam te, to ti sada kažem, tada nisam imala hrabrosti a ni prilike da izgovorim te magične riječi. Razdvojili su nas, nismo mi krivi, znam da ti nikada ne bi otišao i znam da me nisi ostavi one večeri to nisu bile tvoje riječi. U našoj maloj kasabi, priče su se širile brže od svjetlosti. Nije trebao ni osvanuti novi dan a već bi se znalo sve što se desilo te noći. Priče su se raspredale, od usta do usta, i prije nego trepneš svi su sve znali. Voda bi odnijela tragove ljubavi ali uvijek bi ostale prljave riječi. I danima posle, one bi se širile po čaršiji da se pamti što je duže moguće. Koliko god da se trudili da zaboravimo uništenu ljubav, potisnemo bol, okruženje nam ne bi dozvolilo. Baš onda kada pomislite da se zaboravilo, neka pogana usta bi se pojavila kao iz pepela, godinama. A u prkos svemu to su bila lijepa vremena, divne godine mladosti. A mi nismo ni bili svjesni da će jednom proći, da jednostavno jednoga jutra kada ustanemo nećemo više biti oni stari mi. Odjednom će se sve promjeniti, i neće biti povratka nazad. A onda kada shvatite da je sve prolazno i život i sreća, poželjećete te godine nazad, kajaćete se što niste živjeli bez predrasuda. Tada shvatimo da smo trebali živjeti a ne slušati čaršijske priče. Kasaba će uvijek nešto pričati, i danas priča. To jednostavno mora tako, malo okruženje i svako živi tuđi život a niko sopstveni. Sve što sam starija shvatam poentu tog čaršijskog života, i više me ne dotiče, naprotiv smiješno mi je to malograđansko ponašanje. Da sam mlađa znala bih kako da živim, ne bih dozvolila da mahalski tračevi unište moju ljubav, unište moj život. Danas gledam neke nove zaljubljene parove kako prolaze pored rijeke na kojoj vrijeme ne ostavlja traga, ona ima isti stari sjaj. Tako ponosito žubori, brza a opet nekako elegantna, teče kroz vrijeme. Ova rijeka će zapamtiti sve one zaljubljene mlade ljude koji su se tajno sastajali na njenoj obali. Tako pamti i nas, svrstaće nas u onu grupu propuštenih ljubavi, koje nisu bile dovoljno istrajne u svojoj odluci. Živjećmo ti ja urezaniu svakom kamenčiću, svakoj ulici ovoga grada. I onda kada iz naših sjećanja godine izbrišu uspomene, ostaće rijeka koja će sebično čuvati za sebe sve one ljubavne priče koje su ispričane na njenoj obali. Ostaće jednom da se pamti da smo postojali ti i ja.

15.06.2015.

Cilj opravdava sredstvo..

Ako ti je stalo do nekog muškarca, ako vidiš da je on onaj pravi, da sa njim možeš provesti cijeli život, onda ga nemojte pustiti. Sve što osjećaš prema njemu nije uzalud, ako ti tvoja intuicija govori da se boriš i ako imaš hiljadu razloga da odustaneš, bori se, sve se dešava sa nekim razlogom. Onaj na koga misliš svaki dan, postaće tvoja stvarnost. Misli pozitivno, neka bude onako kako isključivo ti želiš. Nemoj odustati pred prvom preprekom, hrabri ne odustaju ni onda kada znaju da ih čeka trnovit put prepreka. Suoči se sa problemom, rješi ga. Ništa nemaš od bježanja i povlačenja, ne dozvoli nikome da te pokoleba. Bori se za ono do čega ti je stalo, ono za šta misliš da je vrjedno. Ne dozvoli drugoj ženi da uzme ono što pripada tebi. Niko ti se neće sklanjati sa puta, niti će te pustoti do cilja bez borbe. Zašto bi onda ti drugima oslobodila put? Ne predaji se bez borbe, tvoje srce je odabralo tog muškarca, tvoj mozak ga je prihvatio, samo ti možeš da ga osvojiš, a isto tako i prepustiš drugoj. Nema odustajanja, nema nazad, samo naprijed bez oklijevanja. Sve dok tvoje srce daje signale ti si sigurna u svojoj borbi, nemaš razloga za strah, srce nikada ne grješi. Tvoja ljubav će pobjediti sve, samo vjeruj i uspjećeš.

Postoje bića čija je sudbina da se sretnu gdje god da su. Gdje god da idu, oni se jednog dana sreću. Tamo gdje ima nade, još ništa nije završeno!
Postoje bića čija je sudbina da se sretnu gdje god da su. Gdje god da idu, oni se jednog dana sreću. Tamo gdje ima nade, još ništa nije završeno!


14.06.2015.

Ćudna je to bol. Umiremo od želje za nečim što nikada nećemo doživjeti!

Vrijeme je da završim našu priču.. Došao je i taj dan kada sam shvatila da ovako ne ide. Džaba ja tebe čekam, džaba čekam nešto što neće doći. Čemu da se nadam, kada znam da je realnost drugačija od mojih želja. Neke stvari se nikada neće promijeniti. Ti i ja nikada nećemo imati sreće. Prosto nije moguće. Razmišljala sam sve ove godine, tješila sebe da će biti drugačije, da će biti bolje. Nadala sam se da će jednom doći trenutak kada ćemo biti srećni. Ali ti nikada nećeš biti čovjek, bio si i ostaćeš zvijer. Vjerovala sam ti slijepo, maštala o nama, ali ne, ti moraš sve da uništiš. Bila sam spremna čekati vječno, da ćeš jednoga dana kada sve prođe opet doći na moja vrata. Živjela sam u nekoj iluziji o velikoj ljubavi, koja će planuti među nama samo tako iznenada kada se ti iživiš. Vidiš, sada ne mislim tako. Ti se nikada nećeš smiriti, uvijek ćeš lutati, tražeći nešto savršeno, a onda ćeš izgubiti ono jedino što si imao. Gledala sam na tvoje ispade, prevare i laži kao na nešto prlazno, nešto što će proći s godinama. Kada budeš stariji ti ćeš se smiriti, odabraćeš jednu ženu koju ćeš voljeti i paziti, druge te neće zanimati, sa tom ženom ćeš zasnovati porodicu i živjećete srećno do kraja života. NE! Nikada, vjeruj mi nikada, tvoja savjest nije čista, tvoja duša je prazna, ti nikada nečeš biti zadovoljan i srećan, jer ti ne znaš da voliš. Maštala sam, kao malo dijete, kako ćemo imati veliku porodicu, sanjala sam da ćeš se smiri kao svi muškarci, da ćeš biti kao moj otac. Puste želje, narodno rečeno. Mašta može svašta. Sve i da su se moji snovi ostvarili, kakve koristi, ja nikada više ne bih mogla da ti vjerujem, izigrao si moje povjerenje bezbroj puta. Kako da očekujem da ćeš ti biti dobar otac jednoga dana, da ćeš vaspitavati našu dijecu kada ti nisi u stanju da vodiš računa o sebi. Ne bih mogla ostati u ovom gradu, držati te za ruku i prolaziti pored žena koje si ti uništio, kako da živim mirno kada neka nesrećna žena plače zbog mene. Kako da ne pomislim da ćeš opet tako nešto uraditi, kada ti se ukaže prilika? Za tebe definitivno nema nade. Ti si labilna ličnost, bez morala i savjesti. Ja ne mogu živjeti tako, ne mogu čekati ono što se neće desiti, čekanja mi je preko glave. Samo bih poželjela sreću onoj koja bude majka tvoje dijece, koja bude morala trpjeti sve tvoje mane. Pitam se da li će ona mirno spavati u naručiju takvog čovjeka. Koliko god sam te voljela, i vjerovatno da ću uvijek nešto osjećati prema tebi ja toj ženi ne zavidim, samo osjećam žaljenje prema njoj. Ti nikada istinski nećeš biti njen dokle god postojim ja, dokle god postoje druge žene. Uvijek ćeš biti svačiji. Postoji ona stara poslovica koja kaže: ''Nikad ne reci nikad'' ja sada tvrdim da se ti Nikada nećeš promjeniti. Onoj koja te promjeni i napravi čovjeka od tebe ja dajem orden. Ako se to ikada desi ja ću spuštene glave povuću svoju riječ i pogaziti ono sto sam rekla. Ali sada, čvrsto stojim iza toga, držim se svojih riječi, dignute glave i čistog obraza. Ako treba i u vatru ću ići, ali svoju riječ neću povući.

Zašto moraš imati avanture sa hiljadu žena, kada možeš imati hiljadu avantura sa jednom ženom.
Zašto moraš imati avanture sa hiljadu žena, kada možeš imati hiljadu avantura sa jednom ženom.



Stariji postovi

''Uspomene... postoje da nas sećaju na trenutke''
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
6744

Powered by Blogger.ba